Digitalna politika Europske unije kombinira poticanje inovacija i gospodarskog rasta sa ciljevima poput geopolitičke autonomije ključnih infrastruktura, razvoja javnog sektora, unaprjeđenja digitalnih vještina i ljudskih prava građana. To predstavlja izazov za koherentnost cjelokupnog razvojnog usmjerenja i manje države članice koje nemaju administrativni i ekspertni kapacitet za provođenje kompleksnih međusektorskih javnih politika. S druge strane, iako postoji niz inicijativa za razvoj javne administracije i društvene dobrobiti, one su primarno definirane boljom integracijom pojedinca u tržišne mehanizme. Socijalne se dobrobiti očekuju kao automatski nusproizvod inovacija i gospodarskog rasta. Drugim riječima, implicitna je premisa da je društvo zavisna varijabla na koju nepredviđenom dinamikom, najčešće pozitivno, utječu napredne digitalne tehnologije. Određeni alati EU digitalne politike, kao što je Uredba o digitalnim uslugama, prepoznaju i koncept sistemskih rizika za društvo, ljudska prava i demokraciju koji proizlaze iz dizajna i korištenja digitalnih usluga koje posreduju vrlo velike internetske platforme i tražilice. Međutim, procjena takvih rizika i djelovanje koje bi ih minimiziralo u značajnoj mjeri ovisi o dobroj volji velikih platformi i kapacitetima nadležnih regulatornih tijela, koja su tek u izgradnji. U kontekstu hrvatske digitalne politike vidljivo je da je nacionalna dimentija dominantno obilježena EU kontekstom iz dva razloga. Prvo, zbog niza europskih uredbi koje će se direktno primjenjivati u zemljama članicama, ali koje u značajnoj mjeri zahtijevaju razvoj nacionalnih kapaciteta, vještina i znanja, prije svega nadležnih regulatornih tijela koja bi trebala osnažiti različite aktere da koriste potencijal (primjerice, pristup podatcima velikih platformi) koji nove EU uredbe sadrže. Drugo, zbog strateških politika poput Strategije razvoja digitalne Hrvatske i Politike puta u digitalno desetljeće koje prate četiri glavna stupa EU politike Digitalnog desetljeća. Usklađenost sa EU policy okvirom omogućuje prijenos razvojnih namjera Unije te lakše korištenje financijskih potpora. Ekonomski pokazatelji pokazuju da je u području inovacija i povezivosti Hrvatska ispod prosjeka ili na začelju Europske unije. Primjetan je, međutim, rast, privatnih ulaganja u digitalni sektor.